Poznati i dugogodišnji politički emigrant, ustrajni i dosljedni borac za oslobođenje i slobodu države Hrvatske, istaknuti politički pisac, kritičar  i publicist Rudolf Arapović, nakon trogodišnjeg, mukotrpnog hrvanja s bolešću kožnog raka, u petak 3. kolovoza ove godine, u ranim jutarnjim satima, u prisutnosti supruge Marije i sina Gorana, umro je u svom domu, u malom mjestu Savršćak, blizu Samobora.  U ponedjeljak, 6. kolovoza pokopan je u malom i lijepom groblju u mjestu Otruševac nedaleko Samobora. Sprovod su vodila dvojica svećenika, nekadašnji emigrant i Rudolfov prijatelj dr. fra Vjekoslav Lasić i fra Nediljko Knezović, župnik u Udbini, inicijator i predvodnik gradnje nove crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Na groblju, u ime pokojnikove obitelji, rodbine,  prijatelja i znanaca, od  Rudolfa Arapovića se oprostio dr. Anđelko Mijatović, njegov bliski prijatelj iz zagrebačkih, studentskih dana, a Ivan Šaravanja u ime Hrvatske republikanske zajednice, (nekadašnja Hrvatska republikanska stranka), kojoj je u emigraciji, početkom sedamdesetih godina, pripadao pokojni Arapović. O pokojniku je u crkvi govorio fra Vjekoslav Lasić. Govorio je o njemu kao čovjeku, vjerniku, domoljubu i intelektualcu. Naglasio je da je pokojnik svojim životom ostvario najljepšu definiciju  čovjeka, jer je cijeli život sebe darivao za dobro drugih.           

“Biti  čovjek znači biti za drugoga. Pokojni je Rudolf živio za drugoga, za Hrvatsku. Bio je zagovornik - i to cijeli svoj život- neotuđivog i nezastarivog prava hrvatskog naroda na slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku, uvjeren da narod ne može opstati kao narod bez svoje vlastite države. Kao intelektualac i hrvatski domoljub bio je ljubitelj pisane riječi. „Čitav je život tragao za istinom... Tu je istinu hrabro svjedočio,   čvrsto uvjeren da je svjedočenje istine istoznačnica za navještanje slobode. Do zadnjeg je daha svoga života, kao urednik raznih glasila, pisao. Rudolf je bio vjernik. Poznato mi je da je sa svojom suprugom Marijom išao na devetnicu u  čast bl.  Ivana Merza u baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj. Nije nestao, jer je vjerovao. Pokojni je Rudolf, mi čvrsto vjerujemo, sada u nebu i bdije nad sudbinom svoje obitelji i svoje Hrvatske. Moli Oca nebeskoga da naša Hrvatska bude pravednija, ljepša, malo drukčija     od današnje, barem mrvicu veća.”  (Fra Vjekoslav Lasić).

          Na groblju, u oproštajnom govoru, dr. Mijatović je istakao Rudolfove intelektualne sposobnosti, njegove životne tegobe, žrtve i doprinose u stvaranju i izgradnji današnje države Hrvatske. Opisao je njegov ljudski put i poteškoće s kojima se je susreo u najranijim godinama. Još kao dječak, kroz životne prilike i poteškoće svoje obitelji, posebno svoje starije braće, R. Arapović je okusio gorčinu i otrov jugoslavenstva i jugoslavneskog komunizma koji su, nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske, pobornici nove Titove Jugoslavije silom nametnuli. Ni kriv ni dužan, u ranoj dječijoj dobi, neposredno iza propasti NDH,  postao je izbjeglica i sa svojom obitelji  ”našao se je na Križnom putu.” Od tada pa do uspostave današnje države Hrvatske njegov je život bio pod budnim okom jugoslavenske tajne policije, život prognanika, izložen svakodnevnim žrtvama i trajnoj opasnosti.

“Koliko se vidi iz dostupne dokumentacije, zloglasna tajna jugoslavenska policija Udba prati ga još od rednjoškolskih dana u Visokom 1950-ih godina, a posebno od kolovoza 1964. Kad su 1965.u Zagrebu bacani protujugoslavenski letci i on je, zajedno s više kolega i prijatelja, uhićen 7. lipnja 1965. Kao student treće godine studija i nakon opsežne, iscrpne i za mnoge vrlo teške istrage 25.ožujka 1966. na Okružnom sudu Zagreb osuđen je, zbog čitanja i davanja drugima na čitanje emigrantskog tiska kao trećeoptuženi, s još petoricom kolega i prijatelja, na godinu dana zatvora koju je izdržao u Zagrebu. „Četiri i pol mjeseca nakon izlaska iz  zatvora, 25. listopada 1966., zajedno s prijateljem i suosuđenikom Brunom Bušićem prebjegao je u Austriju.” (Dr. Anđelko Mijatović)

Sime Letina

Izbjeglički život